4. Wulkeho róžka

„Nazajtra steješe tam Jan zaso a dwaj z jeho wučobnikow“ (Jan 1,35).

To tola je jenož zwjazowacy tekst, jenož zawod do wuprajenja, kotrež hišće sćěhuje! Tak móhł na prěni wokomik myslić. Ale tež to zwjazowace je tola wažne za přichod. To “nazajtra” skedźbnja na něšto trajne, znajmjeńša je wčera to tež hižo było. A to “zaso” skedźbnja na kontinujitu, na pokročowanje. A woprawdźe: Jan spjelnja swój nadawk dźeń wote dnja. Wón nječini jónu to a potom na druhi dźeń zaso něšto druhe. Wón je swěrny a wobstajny. Wón „steješe” – ma swoje stejnišćo. Swoje stejnišćo měć a to wobstajnje, je dźeń wote dnja zastupować, to tola woznamjenja swěrny być. Jan to bě! A Ja?

MN