Hladajmy, zo widźimy žiwjenje jako winicu Knjeza

Lubi wěriwi, na tutej njedźeli stej čitanje (Jez 5,1-7) a ewangelij (Mt 21,33-44) po wobsahu wusko zwjazanej. Jězus je pola profety Jezaja namakał słowa, kotrež móžeše derje ze swojimi nazhonjenjemi zwjazać: Wobraz wo winowcu jako wobraz Božeje lubosće k swojemu ludej a jako wobraz za swoje swójske skutkanje.

Z wulkej kedźbnosću je Bóh swojemu lubemu přećelej winowc posadźeć dał (Jez 5,1). Bě na wšitko myslił, zo by z toho něšto dobre nastać móhło. Najlěpša zemja, najlěpše družiny prućatow, najmoderniša winica – hnydom wšitko na prawym městnje (Jez 5,2-3). A koło wokoło škitacu murju (Jez 5,5). Tola z toho njebu ničo (Jez 5,4), dokelž njebě sprěnja zajim za tutu winicu. A zdruha njewobchadźachu z njej kaž by so słušało. Bóh je tuž hněwny. Zniči swój skutk, spotorha murju a winica wuschnje (Jez 5,5-6). Štož bě so tak derje započało, so hórko skónči.

Jězus wužiwa tutón wobraz, zo by na sćěwki tajkeho jednanja pokazał: Bože kralestwo – wo te w tutym přirunanju dźe – so wam wozmje a druhemu ludej přepoda, kiž wočakowane płody přinjese (Mt 21,43).

Prašenje nětko je: Smy my w času žiwi, hdźež da so Cyrkej a towaršnosć z tutym wobrazom přirunować a nas tutón wobraz wo winicy potrjechi? Kak steji na přikład z našej Cyrkwju jako zhromadnosć? Hlada wona bóle na to, hač su cyrkwje prawje twarjene a kajke su naše wosady w swojich strukturach? Abo hlada tež prawje na to, štož ma rosć, mjenujcy w nas samych? Ma prawy zróst w našich wosadach dosć ruma? Kak přińdźe, zo so njemało ludźi wot Cyrkwje zdaluja? Je wona pře mało nabožna? Snano tež to! Ale snano tež, dokelž tajcy za něčim pytaja, při čimž so wot Cyrkwje čuja wopušćeni. Što je to do zhromadnosće? Je to bóle sucha krajina hač wininica?

A štož towaršnosć nastupa – zo bychmy poměry w našim kraju hnydom na swětowu towaršnosć rozšěrili: Směmy wobrazaj wo winicy a wo suchej krajinje tak na swět přenjesć, zo jenož my tutu winicu mamy a zbytk swěta na suchej krajinje žiwori? Njeje da warnowanje Jězusa pokazka na to, zo móže Bože kralestwo tež druhdźe nastać, hdźež sej to scyła njebychmy móhli předstajić? – Wjele prašenjow to su, kotrež tutón wobraz wo winicy nam dźensa nadawa.

Lubi wěriwi, to dobre na tutym dobrym poselstwje je, zo Knjez tuteje winicy kóždu składnosć wužije, zo by móhł winicarjow hišće wumóžić. Ze wšej swojej lubosću a dobroćiwosću spyta přećiwnikow za Boha zdobyć. Haj samo swojeho Syna zwopruje (Mt 21,37).

To poćahuje Jězus wězo na swójsku realitu, zo budźe dyrbjeć bórze tutón swět wopušćić.

Bohu dźak jenož na krótki čas. Je dźě zaso přišoł, zo by nas skónčnje wumóžił. Sami dźě to – kajki dźiw tež – zdokonjeli njebychmy.

Na kóncu hladajmy, zo widźimy žiwjenje we wšěm jako winicu Knjeza, jako městno Božeho kralestwa. Tak njeměło nas dźensniše přirunanje z horta Jězusa dać zrezignować, ale skerje nas pozbudźować, dale zwostać při pytanju. Tak sej to Bóh wot nas přeje. Přetož hdyž so dale prócujemy – a lěpje zhromadnje hač sami – budźemy Bože kralestwo tež hižo w tutym swěće widźeć so rozpřestrěwać: Z kóždym nowym dnjom, kiž Bóh nam dari. Amen.

GN