Koncept Boha a jeho jednanje

Luby čitarjo SPDE, Swjate Pismo je jedna měšeńca wšelakorych tradicijow, idejow a měnjenjow.

Tola nic jeno! Biblija je tež zběrka wšelakich tekstow, kotrež bychmy móhłi do dweju skupin rozdźěłić.

Do prěnjeje skupiny bychu słušeli teksty, kotrychž zmysł je lochko zrozumliwy a do druheje skupiny tajke, kotrychž zmysł njeje hnydom zrozumliwy.

Dźensniši ewangelij (Mt 15,21-28) by so měł do tuteje druheje skupiny, potajkim do ćežko zrozumliwych tekstow, zarjadować.

Njehladajo na to pak ma so spytać potajnstwo tuteho sćenja wotkryć.

Dźensniši ewangelij powěda wo jednej žonje, kotraž prošeše Jězusa Chrystusa wo wuhojenje jeje dźowki: Tu přińdźe Kananejiska žona a přiwoła: Smil so nade mnu Knježe, Syno Dawidowy! Zły duch krjuduje surowje moju dźowku (Mt 15,22).

Kak reagowaše na to Jězus Chrystus? Sćenik Matej napisa jeno sćěhowace: Wón pak jej ani słowa njewotmołwi (Mt 15,23). Tule mjenujcy leži problem a prěnja ćeža tuteho wotrězka. Čehodla njeda Jězus Chrystus žanu wotmołwu prošacej?

Měnjenja wědomostnikow k tomu su wšelakore.

Ći jedni praja, zo njeje Jězus Chrystus žanu wotmołwu dał, dokelž njeje tutu próstwu scyła słyšał.

Druzy pak rozjasnja to na sćěhowace wašnje. Po jich měnjenju pokazuje tute zadźerženje Jězusa Chrystusa na jeho njepřichilnosć žonam napřećo. Tohodla mjenujcy – wukładuja tuči eksegeća – bě Jězus sam celibaternje žiwy a njebě zmandźeleny.

Tutej naspomnjenej wukładowani stej wočiwidnje wopačnej. Jězus Chrystus njebě ani hłuchi, ani njepřećelnje napřećo žonam zmysleny.

Nawopak! Mjez jeho wučomnikami běchu tež žony (Lk 8,1-3). A z někotrymi bě wón spřećeleny, myslće sej jenož na Mariju a Martu, pola kotrejuž wón druhy, kaž naspomnja bibliske teksty, přebywaše (Lk 10,38-42). 

Samo hišće wjac! By so móhło rjec, zo chcychu někotre žony so z nim najskerje zmandźelić. Jedna z nich, kaž twjerdźi jedna hypoteza, běše Marja Madlena.

Dźensa njeje to hinak. Tež w našim času je wjele žonow, kiž maja Jězusa Chrystusa rady. Dopokaz toho su rjadniske sotry z Klóštra Marijina Hwězda, kotrež su duchownje z Jězusom Chrystusom jako z nawoženju slubjene. Tuž su jeho duchowne njewjesty.

Z druhimi słowami prajo, naspomnjenej wukładowani Jězusoweho mjelčenja njejstej dospołnej, tuž ma so dalše rozjasnjenje za to předpołožić.

Po mojim zdaću wobsteji woprawdźita přičina Jězusoweho mjelčenja we wuprajenju Dawidowy Syn.

Z tutym titlom bu mjenujcy Jězus Chrystus wot žony pomjenowany: Smil so nade mnu Knježe, Syno Dawidowy! (Mt 15,22).

Poprawom měješe žona pawje. Jězus Chrystus pochadźeše jako čłowjek woprawdźe z Dawidoweho splaha (Mt 1,1-17).

Z druheje strony pak njewobsahowaše tute pomjenowanje jeno informaciju wo Jězusowym pochadźe. Tehdy płaćeše wono jako mesijanski titul (Mk 12,35-37).

Tuž, mjenujo Jězusa jako Syna Dawida, měnješe žona tež jeho mesijansku funkciju. Po jeje měnjenju běše wón slubjeny Wumóžnik. Wězo měješe wona prawje, Jězus to bě. Ale kaž pokaza naspomnjeny titul Syn Dawida, rěkaše to, zo bu wón jenož za israelski lud postajeny (Mt 15,24) a prošaca wo wumóženje swojeje dźowki bě Kananejska, tuž pohanka a jako tajka njesłušeše k wuzwolenemu ludej.

Tule mjenujcy třěše přičina Jězusoweho mjelčenja. Jako Syn Dawida nochcyše so wón starać wo problemy cuzbnikow.

Situacija pak so hnydom změni, hdyž wuwostaji žona titul Syn Dawida a jeho jenož Knjez mjenuje (Mt 15,25). Potom Jězus z njej rěči (Mt 15,26) a skónčnje so jeje próstwje přichili, tak zo njewuhoji jenož jeje dźowku (Mt 15,28c), ale samo jeje wulku wěru chwali (Mt 15,28b).

Nětko bychmy so móhli prašeć, kajki zmysł ma tuta podawizna za kóždeho z nas?

Wězo, k tomu by so móhło wjele prajić. Čas pak njedosaha, tuž znajmjeńša njech so pomjenuje to najwažniše. A to najwažniše wobsahuje sćěhowacu ideju: Naš koncept Boha njewobliwuje jeno naše jednanje z nim, ale tež jeho jednanje z nami.

Tuž so sebje samych prašejmy, hač je naša wěra do Boha z bibliskej wěru jedna? Dokelž, jelizo druhdy jeho skutkowanje w našim wšědnym žiwjenju njezačuwamy, móža to mjenujcy naše wopačne předstawy wo Bohu z přičinu toho być.

DJD