Jězusowa a naša modlitwa

Luby čitarjo SPDE, w jednym prědowanju sym prajił: Kajkaž je naša modlitwa, tajki je naš poměr k druhemu čłowjekej. To pak njeje wšitko, štož ma kóždy z nas wo modlitwje wědźeć.

Dźensniši ewangelij přinošuje mjenujcy k tutej temje.

„Po tutych słowach pozběhny Jězus swojej woči k njebju a rjekny“ (Jan 17,1a).

Na spočatku swojeje modlitwy pozběhny Jězus swojej woči k njebju. To je jara wažna a mudra činitosć. Što wona rěka? Znajmjeńša dwě wěcy.

Sprěnja: Wona rěka, zo dyrbi kóždy z nas na spočatku swojeje modlitwy pohladać na něšto, štož na Boha dopomina. Na přikład na křiž abo na swjećatko. Čehodla mamy to činić? Dla koncentracije.

Zdruha: Pozběhnyć woči ma hišće dalši zmysł. To rěka před Boha stupić. A postanyć před Bohom rěka, zrozumić, zo wón na mnje hlada a mje widźi. To je tež jara wažna činitosć. Wona dyrbi na spočatku kóždeje našeje modlitwy być.

Wosebje pak je to jara wažne, hdyž při modlitwje na něšto druhe myslimy. A něšto druhe myslimy dosć často. Tak to pola kóždeho čłowjeka je, pola mje, pola biskopa, pola bamža etc. To njeje žana tragedija, tola akceptować to tež njesměmy.

Kak pak mamy přećiwo tomu wojować?

Jelizo je to wot Boha, dokelž móže to tež wot Boha być, potom njemóžemy přećiwo tomu wojować. Dokelž w tajkim padźe je modlitwa bjez mysle, sama we sebi wulka hnada. Přetož tajka modlitwa bjez koncentracije wuči nas, zo Boha mamy lubować a nic dožiwjenje wukadźace z modlitwy, abo samu jenož modlitwu. Modlitwa je dźě jenož srědk, ale nic cil a zaměr.

Jelizo modlitwa bjez mysle njeje pak wot Boha, to mamy potom něšto činić. W tajkim padźe dyrbimy našu modlitwu přetorhnyć, a pozběhnyć woči, to rěka so dopomnić na to, zo stejimy před Bohom, kotryž na nas hlada a nas widźi. To móže pomhać. Znajmjeńša mi to pomha.

Jězus Chrystus pozběhny woči k njebju a rjekny: „Wótče, přišła je hodźina. Wokrasni swojeho Syna […]“ (Jan 17,1b).

Jězus Chrystus so modli. Ale kedźbu na to kak wón to čini. Wón so modli ze swójskimi słowami. Wón njepraji jedyn paćer.

A w času Jězusa Chrystusa běchu tež, kaž pola nas, paćerje. Na přikład Tajki: „Słyš, Israelo! Jahwe naš Bóh, je jenički Jahwe. Lubuj Jahwu, swojeho Boha, z cyłeje swojeje wutroby, z cyłeje swojeje duše a ze wšej swojej mocu“ (Dtn 6,4-5).

Z druhimi słowami, Jězu jako prawy a sprawny Žid je paćerje znał a je tute paćerje tež spěwał. Ale w dźensnišim ewangeliju, krótko do swojeje smjerće, modli so wón ze swójskimi słowami.

Što to za nas rěka?

Za nas to rěka, zo kóždy z nas móže podobnje činić. Paćerje, liturgija, a druhe modlitwy, kotrež na přikład we Wosadniku steja – to su jara rjane a wažne modlitwy, ale kóždy z nas smě so modlić tež ze swójskimi słowami.

DJD